1.travnja - 11.travnja

Ukazati na bogatstvo tradicije koju baštinimo i pokazati zašto se europska kultura u svojoj najdubljoj matrici može nazvati kršćanskom te uputiti na djela i osobe bez kojih je ona nezamisliva.

... o Danima kršćanske kulture

Stjepan Krasićteolog, povjesničar

Stjepan Krasić
Stjepan Krasić rodio se 6. listopada 1938. u Čitluku kod Mostara. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču (1950-57). Odsluživši dvogodišnju vojnu obvezu (1958 – 1960), studirao filozofiju na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku (1960-62), teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilista u Zagrebu (1963-66) i na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontificia Studiorum Universitas a S. Thoma Aquinate in Urbe) postigavši (1970) doktorat povijesnom disertacijom o Dubrovačkoj dominikanskoj kongregaciji (1487-1550). Istovremeno je (1966-68) na Paleografsko-diplomatičkoj školi u Vatikanu diplomirao paleografiju, arhivistiku i diplomatiku.Studij povijesti pohađao na Papinskom sveučilištu Gregoriani (Pontificia Universitas Gregoriana) u Rimu iz koje je (1985) doktoriravši disertacijom o dubrovačkom učenjaku i diplomatu Stjepanu Gradiću (1613 - 1683).
Krasić je (1973 – 2008) predavao povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Ujedno je obavljao službu glavnog ravnatelja knjižnice istog sveučilišta (1973 – 1981), glavnog urednika časopisa "Angelicum" (1988-2001), znanstvenog suradnika (consultor) Kongregacije za proglašenje svetih (S. Congregatio pro Causis Sanctorum) u Vatikanu. Bio je član Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu (1990 – 2008), predsjednik Hrvatskog Povijesnog instituta u Rimu; znanstveni suradnik talijanske “Accademia Nazionale delle Scienze detta dei XL” (Brera – Milano) za izdavanje Opera omnia Ruđera J. Boškovića (2002-) i dr. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Aktualni je profesor povijest na Međunarodnom sveučilištu Dubrovnik /Dubrovnik International University gdje mu je 21. veljače 2011. podijeljen naslov profesora emeritusa, a od 12. prosinca 2011. obnaša dužnost prorektora. Za svoj je rad je primio tri nagrade za životno djelo među kojima grada Zadra i Dubrovačko-Neretvanske županije, počasni doktorat Sveučilišta u Zadru i dr.
U istraživačkom radu Stjepan Krasić proučava različite aspekte društvenih, kulturnih i religioznih gibanja hrvatske povijesti, objavivši s tih područja 19 knjiga i oko 200 znanstvenih rasprava i članaka dužine do nekoliko do preko 200 stranica.
Naročito područje njegova zanimanja je povijest hrvatskog visokog školstva i hrvatskog jezika. S tih područja je objavio monografiju Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina’ 1396 – 1807 (Filozofski fakultet u Zadru, 1996) od ravnih 1.000 stranica, kojom je početke visokog školstva (sveučilišta) u Hrvatskoj pomaknuo za oko tri stoljeća unazad nego se dotle mislilo. Imalo je dva fakulteta: filozofski i teološki. G. 1553. steklo je povlasticu davanja najviših akademskih naslova (bakalaureata i doktorata). Poznata su nam imena preko sto ljudi koji su tu doktorirali. Bilo je kako po profesorskom tako i po studentskom sastavu međunarodnog karaktera. Sačuvani su podatci da su ga pohađali studenti iz raznih europskih zemalja, a naročito iz svih ondašnjih država na Apeninskom poluotoku. Ostalo nam je sačuvano, između ostaloga, čak ime prvog inozemnog studenta u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Zvao se Bonaventura iz Ferrare koji 26. srpnja 1396. - dakle svega mjesec dana nakon otvaranja Generalnog učilišta - iz Praga, s glasovitog Karlova sveučilišta, došao u Zadar studirati teologiju, iz čega je vidljivo da su sveučilišta u Pragu i Zadru ne samo surađivala nego i bila istog prestiža i razine. Ta je knjiga ujedno prva i jedina povijest visokog školstva u srednjem vijeku na hrvatskom jeziku. Ovim svojim okrićem i Krasić je uvelike zadužio hrvatsku kulturnu povijest, za što mu je, uostalom, novo Sveučilište u Zadru kao nasljednik nekadašnjeg Generalnog učilišta g. 2005. s pravom podijelilo počasni doktorat.

Drugo važno otkriće prof. Krasić je objavio u knjizi Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (Zagreb/Čitluk, Matica Hrvatska) u kojoj je objavio važno otkriće dvaju papinskih dekreta (1622-1623) kojima je, uz prijetnju naoštrijih kazni, bilo propisano da se - uz latinski, grčki, hebrejski, kaldejski i arapski - u nastavni program prestižnih europskih sveučilišta (Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvain, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Alcalà de Henares - Madrid ) uvede također i hrvatski jezik kao obavezan predmet čije je učenje trebalo trajati najmanje dvije godine.

No Krasić u svojim istraživanjima nije ostao na tomu. Slijedeći trag prije navedenih dekreta, htio je otkriti prave razloge takvog odnosa Katoličke crkve prema jeziku jednog malog naroda koji, naročito u to vrijeme, u političkom pogledu nije imao nikakve težine, niti je na geopolitičkoj kartu Europe igrao bilo kakvu značajniju ulogu. Otkrio ih je i obradio u knjizi Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću (Dubrovnik, Matica hrvatska, 2008). Hrvatski je jezik bio smatran najraširenijim i najljepšim u slavenskom svijetu i kao takav je trebao poslužiti kao most približavanja između katolika i istočnoslavenskih pravoslavaca ili jedne vrste književnog jezika sv ih slavenskih naroda. U tu svrhu je u tijeku XVII. st. u Rimu normiran, tj. izrađen prvi rječnik, prva gramatika, pravopis i izabrano štokavsko narječje, čime su udareni temelji hrvatskom književnom jeziku oko dva i pol stoljeća prije jezične reforme Ljudevita Gaja i hrvatskog narodnog preporoda.
Zadnja Krasićeva knjiga po kronološkom redu je Nastanak i početak školstva od antike do srednjega vijeka (Sveučilište u Zadru, 2012) kojom je prvi put na hrvatskom jeziku obrađena povijest školstva kao jedne od najvećih tekovina ljudskog roda.
Iako se nije rodio u Dubrovniku, čitav život profesora Krasića vezan je za Dubrovnik. Oba svoja doktorata stečena u Rimu su iz područja dubrovačke povijesti; prvi doktorat iz teologije na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga disertacijom o dominikanskoj Dubrovačkoj kongregaciji u razdoblju od 1487. do 1550. godine, a drugi na Papinskom sveučilištu Gregoriani disertacijom o Stjepanu Gradiću. Uz to je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu objavio veliko djelo u 4 sveska dubrovačkog dominikanca Serafina Crijevića iz XVIII. st. „Dubrovačka biblioteka“ pisane na latinskomu u kojoj je do 1759. obrađeno 435. biografija poznatih Dubrovčana. Preveo je s talijanskoga „Povijest Dubrovnika“ talijanskog dominikanca Serafina Razzija objavljenu 1595. u Luku (Lucca), kao prvu tiskanu povijest Dubrovnika i Dubrovačke Republike. Od istoga autora je također objavio povijest dubrovačke nadbiskupije.
Na osobit način je više godina proučavao svog imenjaka i našeg sugrađanina Stjepana Gradića na izvorima, osobito ovdje u Dubrovniku i Rimu. O njemu je objavio dvije knjige: Stjepan Gradić (1613. – 1683.). Život i djelo u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1987) i Stefano Gradić (1613-1685) , diplomatico e prefetto della Biblioteca Apostolica Vaticana (Rim 1987). Nije stoga čudno da je upravo njemu povjerena izrada kataloga i organiziranja izložbe posvećene Stjepanu Gradiću u povodu 400. obljetnice njegova rođenja koja će ovoga proljeća biti otvorena u Kneževu dvoru. To je ujedno razlog što smo ga i mi smatrali za sugovornika za ovu emisiju posvećenu Stjepanu Gradiću.
Za svoj znanstveni rad prof. Krasić je dobio tri nagrade za životno djelo, među kojima i naše Dubrovačtko-neretvanske županije i Društva prijatelja dubrovačke starine te brojna priznanja i medalje.